Svaki tekst ima početak. Nema teksta bez početka. Kvaliteta početka je često izuzetno važna i o njoj najčešće ovisi hoće li čitatelj nastaviti čitati prikazani tekst.
Najgori je onaj početak koji nema veze sa ostatkom teksta. Tako čitatelju daje pogrešan dojam o onome što će pročitati.
Ali ako se mene pita, najgori je onaj početak koji je bolji od ostatka teksta. Radije pročitam najjadniji početak i genijalan kraj nego obrnuto.
Kraj je za mene važniji.
Naravno, svi se ponekad nalazimo u teškim situacijama. Najčešće su to situacije koje nismo mogli ni zamisliti. Ali evo ih. Došuljaju nam se i napadaju kad se najmanje nadamo. Kao što je višesatno stajanje u smrdljivom tramvaju. Ili svakodnevno višesatno stajanje u smrdljivom tramvaju. Ili pljačka najdraže nam pekare, iznenadna smrt stogodišnje susjede, napad dlakavog soma u parku, veliki neuspješni kulinarski pothvat, pad na važnom ispitu, prolaz na nevažnom ispitu, napad pauka, napad čovjeka pauka, napad čovjeka.
I kako se nositi s takvim situacijama?
Pročitala sam nekoliko knjiga koje su mi trebale drastično promijeniti kvalitetu života jer mi baka misli da trebam promijeniti kvalitetu života. I shvatila sam da sve te knjige koriste identičnu formulu. Par pravila. Baš kao i sapunice, kriminalističke serije, humoristične serije, određene podvrste horor filmova, ljubavni romani i vijesti.
Stalno ponavljaju isto, kao da bi publika, na najmanju promjenu, vrišteći umrla od jada iste sekunde.
Obješenko se klatio. Već se neko vrijeme njihao na vjetru. I prolazili su svi, no nitko nije primijetio obješenka koji se klatio. Samo se jedan čovjek slučajno sjetio… „Čekaj, jučer nije ovdje obitavao.“ No prošao je mimo njega jer nije imao vremena.
Danima se obješenko klatio. To nije u redu-čak je pomislio. Da je živ, sam bi se maknuo. Ali vjetar je puhao i nije obećavao život. Sam se obješenko objesio, nitko nije bio kriv. I sam je to dobro znao. No nije mu se činilo u redu da ga ovako ostave.
Svi su prolazili onuda, no rijetko tko ga je pogledao. Ni susjeda ni stric nisu mu uputili ni pogled.
Ako je njima svejedno-i meni je, pomislio je obješenko. No svejedno se još njihao na vjetriću krajnje neugodno.
S vremenom je vjetar prestao, no obješenko nije nestao. Jedan papagaj je dolepršala na njega. Sjeo mu na nakrivljenu glavu. Obješenko se nije ni nasmijao smiješnom papagaju. Nije mogao. A papagaj mu je ostavio bijeli poklon koji je curio i kapao.
Tko zna koliko se još obješenko ne klatio. A baš je pomislio kako bi se rado kući vratio. Prazan mu je dom, no i to je bolje od.
Nisam pročitala puno knjiga u zadnje vrijeme. Čitam Povjesničarku, V. Rudanicu i neki šugavi krimi-užas. Odugovlačim s tim jer imam puno drugog posla. Bez zafrkancije.
Tko još osim mene svaki put zamisli da umjesto trga tramvaj kaže trk? Priznajte. Trk bana Josipa Jelačića. Onda si zamislim jadnika kako trči tamo kud se ja vozim. Ili trk F. Tuđmana. Trk žrtava fašizma, trk P. Krešimira 4., britanski trk… dobro se svaki put nasmijem. Ali u sebi. Tiho, tiho.
I sad se smijem.
Možda znate, a možda i ne. No uveli su u tramvajima program živciranja putnika. Zapravo, unaprijedili su već postojeći program živciranja putnika. Svaku prokletu stanicu slušam kako se ne smije ulaziti u tramvaj poslije zvučnog, odnosno svjetlosnog signala. Treba se ustati bakicama, trudnicama, majkama s djecom (ali ne i očevima), invalidima… no ne kažu da se treba ustati ako netko padne u nesvijest ili ako se netko ispovraća po tramvaju. Također ništa nisu rekli za tete koje nisu stare, ali svejedno mole mjesto. Dakle, dopušteno mi je da ih odjebem. Također mi tramvaj ima potrebu ponoviti svaki put da moram registrirati svoju šugavu karticu. Dakle, godišnji pokaz. Jer nije dosta da sam ga platila cijelo malo bogatstvo. Sad se moram na to podsjetiti svaki put kad uđem u tramvaj. I dok ja prislonim karticu na kutiju koja nema drugu funkciju, čitaj, one novce koje sam dala ZETU vidim svaki put u obliku beskorisne narančaste kutije, za to mi vrijeme sva slobodna mjesta ispare pred očima. Dakle, 45 minuta sam osuđena na meditiranje kraj svog uzalud utrošenog novca. I onda se žale da im se ljudi švercaju.
Bič bič bič-baš sam bič. Samo bičam okolo.
Nije istina. I dalje sam vedra i vesela. Samo malo tiše jer.
A što onda? Daj da ti šapnem nešto. Imam nove susjede.
To niste očekivali? E nisam ja kriva.
Imam psa. Volim svog psa.
Ajde da sklepam nešto smisleno. Dat ću sve od sebe. Jer sve što stavite na Internet možda jednom završi u rukama vašeg nerođenog šefa. I onda će jadnik morat čitat Pajove pustolovine. Možda ga se hiti kroz prozor prije nego mi da otkaz. Očkaž.
I da moj budući šef dobi što bolji uvid u moje psihičko zdravlje, evo pjesme. Jer volim pisati pjesme. Talent sam.
Medo štedo ledo.
Pogle evo krdo
Koje lomi brdo.
Daj mi tvrdo
Čvrsto i kruto
Domaće ajvar.
I kad zasja sunce
Jer oblaka više nema
Znaj
Da ti si zmaj
Koji je taj
Kaj
Mali raj
Kraj
Al zapravo ne
Jer mi se još
Drka po tipkovnici
Pa evo ga na.
Dubokoumna poruka
Za sam kraj
Tko tebe ribom ti njega
Kitom.
Ne, krivo.
Loše je ovo štivo.
Što radiš, pivo?
Ne, nego.
Sad mi je stvarno žao što sam sve ovo napisala. Kako će mi tek bit za par godina? A zapravo. Nije mi žao što sam objavila svašta u svom malom životu. Kad sam bila manja, bilo mi je strašno žao što nitko neće čitati moje gluposti i od mene naučiti nešto pametno. Sada mi je samo žao što nitko neće od mene naučiti nešto pametno.
Upoznajte mog muža. On je pravi nord. Nordčina. Par puta sam ga ubila samo da vidim mogu li. I svaki put je ispalo da mogu. Pa sam loudala. Jer volim imat muža. On je hodajući dućan.
Sjetila sam se nečeg baš sad.
|
